Amir Hodžić: Demokratsko obrazovanje ili prepuštanje demokratskim refleksima

Pošto je naš dragi CIVITAS napunio 23 godine tim povodom namjeravao sam da napišem nešto novo i aktuelno o građanskom obrazovanju. I tako kontajući šta da pišem i prisjećajući se prošlih dana naumpade mi tekst koji sam napisao prije ravno 20 godina. Naslov teksta je „Demokratsko obrazovanje ili prepuštanje demokratskim refleksima“ a u suštini govori se o preprekama za uspostavu i razvoj kvalitetnog građanskog obrazovanja i to ne o fizičkim preprekama (one su samo nabrojane u uvodnom dijelu) već o preprekama u pameti, u svijesti, u umu, u shvatanjima. Takve prepreke se teže i duže prevazilaze od fizičkih prepreka i zato iako ovaj tekst nije nov, mislim da je i dalje aktuelan.

DEMOKRATSKO OBRAZOVANJE ILI PREPUŠTANJE DEMOKRATSKIM REFLEKSIMA

…predmet Građansko obrazovanje sigurno je najorginalnija novost u našim nastavnim planovima i programima. Naravno, s ovim je preuzeta velika odgovornost i obaveza jer se radi o početku procesa njegovanja i odrastanja građanskog obrazovanja čiji rezultat treba biti demokratsko odrastanje i odgoj generacija koje dolaze.
Radi uspješnosti ovog procesa moraju se u hodu tražiti rješenja niza problema kao što su: profil i obuka nastavnika, adaptacija i izrada priručnika, broj časova itd., ali isto tako je važno i dalje objašnjavati potrebu za ovom vrstom obrazovanja, njegovu suštinu i metode, te koristi koje može donijeti pojedincu i društvu. I u zemljama koje imaju značajna iskustva u građanskom obrazovanju kao i duže demokratske tradicije i dalje se posvećuje velika pažnja objašnjavanju opravdanosti ovakvog vida obrazovanja. Građansko obrazovanje kao i svaka novina, prirodno, može izazvati i izvjesna podozrenja i sumnjičavost, a kod nas posebno jer može asocirati i na neke već viđene stvari kada su u pitanju predmeti koji imaju veze sa društvom i politikom. Zbog toga, a i radi boljeg razumijevanja njegove suštine, građanskom obrazovanju treba pristupiti potpuno otvoreno, što znači da treba analizirati kako vidljive tako i prikrivene nedoumice, nerazumijevanja ili otpore koji postoje ili mogu postojati prema ovom predmetu. Ovdje ćemo pokušati iznijeti i raspraviti neke od njih.

KRIVI POGLEDI NEKIH OPCIJA

Samo pominjanje izraza „građansko obrazovanje“ kod nas može u raznim sredinama izazavati različite reakcije. Lahko je uočljivo da to proizlazi iz toga što, zbog poznatih političkih razloga, pojam građanin nije svuda jednako popularan niti se jednako razumijeva i vrednuje. Ovo pitanje ima prilično dugu historiju čije su posljedice našle svoje mjesto u nekim odredbama Ustava iz Dejtona, gdje pozicija građanina nije baš najbolje postavljena. Rasprava o tome koliko je ovakva tvrdnja tačana i da li je to opravdano odvela bi nas predaleko, ali sa sigurnošću se može utvrditi da se, po pravilu, prvo spominju narodi, a tek onda građani i ostali. Vjerovatno bi mnogi teoretičari kazali da to samo po sebi nije pogrešno, ali problem je što u praksi, ne možeš istovremeno i jednako biti i jedno i drugo. Naime, uglavnom je poželjno isticati pripadnost ili jednom ili drugom, to jest građanstvu ili narodu. Ako neko ističe svoje građanstvo, neke sredine umanjuju, pa čak u ekstremnim slučajevima i negiraju, njegovu pripadnost i narodu. Važi i obratno, onima koji ističu pripadnost narodu umanjuju se, pa čak i negiraju šanse da pripada i građanstvu. Ponekad je to, izgleda, vlastita odluka pojedinaca koji, opredjeljenjem da ističu samo jedno, smatraju da im ono drugo ništa i ne znači. Posljedice takvih stavova su iskazi uzajamnog negiranja i potcjenjivanja. Na primjer, izrazito “narodno orijentisani“ pokazuju prezir prema građanima s pozicija ekskluzivnog prava na konstitutivnost, a „građanski orijentisani“ „narodnjake“ smatraju seljacima koji nemaju ni teorijske šanse da budu građani. Jasno je da su uzroci ovih pojava razne predrasude, površno i pogrešno razumijevanje nekih pojmova a posebno relacija između političkih (tačnije stranačkih) opredjeljenja i stavova o naciji i religiji. Potvrdu da se ne radi samo o ekscesno jednostranom tumačenju nekih izraza, možemo naći u tome što se i rijetki pokušaji kritičkog razmišljanja o konstitutivnosti naroda uglavnom osuđuju kao ponovno nametanje unitarizma, centralizacije i negiranja nacija. Kritika, kako javno iskazivanje vjerskih i nacionalnih osjećanja nije dovoljan dokaz ukidanja totalitarne svijesti i metoda političkog djelovanja, najčešće se smatra samo običnim aktom nevjernika, komunjara i neprijatelja naroda. Na drugoj strani, primjedba da otvoren ili prikriven stav o religiji kao ostatku dekadentne svijesti koju treba ukloniti iz javnog života nije ispravna legimtimacija „građanskog opredjeljenja“, odbija se najčešće kao napad nacionalista i mračnjaka. Također, vrlo je interesantno da se neki sada građanski orijentisani nimalo kritički ne osvrću na vlastitu vrlo aktivnu komunističku prošlost koja isto tako nekima nimalo ne smeta za izrazito nacionalno-demokratsku orijentaciju.

Zbog ovakvog stanja svijesti kod jednih postoji prikrivena bojazan da sve što se javlja pod firmom „građansko“, makar bilo i građansko obrazovanje, nije samo nova vrsta ateizacije, denacionaliziranja, kriptoljevičarenja ili ideološki obojena kritika aktuelnih vlasti. Drugi se pak pri spominjanju građanskog obrazovanja ponašaju dobitnički kao da njegovo zagovaranje ne znači ništa drugo osim potvrdu njihove odavno pravilne orijentacije. Ponašaju se kao da su već toliko napredni u građanskom obrazovanju da ih niko drugi ne može stići, osjećaju se avangardno, i zato smatraju da im automatski pripada vodeća uloga u svemu tome. Zanimljivo je što jedni i drugi, kad uvide da građansko obrazovanje nije ono što su očekivali, počnu iskazivati otpor prema „novom vidu zapadnog imperijalizma“ u formi obrazovanja. Tada postaje aktuelna priča kako smo mi šire obrazovani od onih koji nam nude te programe, te da nemamo šta naučiti o demokraciji od onih koji su ugnjetavali druge rase, narode i klase. Dakle, jedno stanje svijesti skeptično je prema građanskom obrazovanju a drugo ga vidi uglavnom kao puki dokaz vlastite superiornosti. Jedni bi najrađe ostali po strani od svega toga, a drugi bi mogli razvodniti i pogrešno obojiti njegovu suštinu i ciljeve. Zato je za uspjeh građanskog obrazovanja veoma važno od samog početka insistirati na ispravnom razumijevanja pojma, značaja i uloge građanina u ustavnoj demokraciji. Prema konceptu građanskog obrazovanja koji se zasniva na programu „Civitas“, demokratski građanin mora steći znanja, vještine i osobine koje će mu omogućiti kompetentno i odgovorno učešće u javnom životu i politici. Takav građanin aktivno učestvuje na temelju dobre informisanosti, sposobnosti da kritički razmišlja i uvjerenosti da, bez vlastitog zalagana za opće dobro, svoja prava i prava drugih, neće biti dobro ni njemu, niti će demokracija moći funkcionisati. Ove odlike, prema koncepciji građanskog obrazovanja, primarno karakterišu demokratskog građanina, a ne njegovo porijeklo, mjesto rođenja, poznavanje umjetnosti i pravila uglađenog ponašanja, ateizam ili religioznost, članstvo u ovoj ili onoj partiji itd. Postavljanje ovih drugih odlika na prvo mjesto predstavlja zapravo svjesno zanemarivanje kompetentnosti i odgovornosti.

IZNEVJERANA OČEKIVANJA

Zanemarivanje kompetentnosti i odgovornosti u našoj praksi nije slučajno niti je novijeg datuma. Naime, već prilično dugo u našem političkom životu postoji tradicija da se od građana što manje traži (u nematerijalnom smislu), a najmanje kompetentnost i odgovornost. Umjesto toga, građanima, a posebno narodu stalno se obećava. Teško se može naći političar ili funkcioner koji u javnom nastupu neće obećati barem uvođenje tržišne privrede, zaštitu ljudskih prava, bolje penzije, bolje plaće, školstvo po evropskim standardima, besplatno zdravstvo, pravnu državu itd. Količina i vrsta obećanja može biti različita jer ima i onih koji kažu da ništa ne obećavaju već samo garantuju da će sa njima biti bolje i biće istinska demokracija. Na sve to niko ne postavlja pitanje:“Šta se zahtijeva od onih kojima je obećano da bi to bilo ostvarivo?“

Naravno da je političarima nezgodno i rizično od građana, a pogotovo od naroda, bilo šta zahtijevati, posebno kad postoje toliki problemi. Tako ispada da se od naroda i građana očekuje samo da vjeruje u obećanja i da puste da budu uvedeni u progres i demokraciju ili se smatra da će se uvedena demokratska mašinerija pokretati sama od sebe i popravljati stanje naroda i građana. Ako se ne misli tako, zašto onda gotovo da nema upozorenja kako za ostvarenje demokracije narodi i građani moraju promijeniti neko shvatanje i navike te preuzeti vlastitu odgovornost. U nekoj TV debati na ovakvo pitanje političari bi vjerovatno odgovorili da to nije potrebno jer imaju puno povjerenje u narod i građane i tako bi, nažalost, kod većine zadobili nove poene. Međutim pošto se mnoštvo obećanja sporo ili nkako ne ostvaruju, narod i građani postaju ogorčeni i to ne samo na one koji su dijelili obećanja nego čak i više na ono u ime čega se obećavalo–na demokraciju. Zato nije rijetkost čuti razočarane i ogorčene ljude kako govore: „Ta njihova demokracija donijela nam je samo veću nezaposlenost, nesigurnost, šverc i kriminal“ ili da pitaju:“Šta ja imam od te demokracije i slobode izražavanja kad nemam para nizašta?“

Iako je ogorčenje razumljivo i opravdano zbog prilika u koje su zapali građani, problematično je što ispada da je za sve najviše kriva sama demokracija, potom političari, a o odgovornosti građana najbolje je ne govoriti ništa. Međutim, da su umjesto olahkih i lažnih obećanja o demokraciji kao medu i mlijeku u koji se dospijeva bez muke, građani bili upozoreni da demokracija više liči na putovanje brodom po uzburkanom moru, koje neće uspjeti ako svi prisutni na brodu ne daju svoj doprinos, njihova ogorčenost bila bi manja i bila bi tačnije usmjerena.
Demokracija, pogotovo sa svojim prvim koracima, ne donosi obavezno ekonomski porast, socijalni mir, administrativnu efikasnost, političku harmoniju, prestanak idelogije i slično, to nisu njeni momentalni produkti niti preduslovi, kako se kod nas često predstavlja. Bitno je za građansko obrazovanje da njegovi zagovarači i predavači ne uljepšavaju stvarnost i ne skrivaju istinu. Umjesto toga, od početka treba isticati da demokracija za razliku od drugih oblika vladavine može živjeti sa istinom o sebi. A istina je da se njene prednosti primjećuju postepeno i onda kada svojim kompetentnim i odgovornim učešćem građani budu u stanju da poboljšavaju njena pravila i institucije. Kao što je rekao K. Popper, demokracija sama po sebi ne nudi razum, već omogućava upotrebu razuma, isto tako ona sama po sebi ne znači momentalni ekonomski prosperitet, ali omogućava njegovo postepeno ostvarenje.

PRLJAVA POLITIKA I INDOKTRINACIJA

Osim razočarenja demokracijom zbog iznevjerenih očekivanja promotori građanskog obrazovanja moraju računati i na opće poznatu odbojnost prema politici u cjelini. Ovo nije, naravno, samo naša specijalnost jer stav o politici kao isključivo nečasnoj i prljavoj djelatnosti nastao je davno prije i široko je rasprostranjen. Kroz historiju, istina, možemo naći puno primjera koji idu u prilog tim stavovima, ali mogu se naći i suprotni primjeri kada je politika služila časnim ciljevima, a bavljenje politikom bilo je cijenjeno i poštovano. Međutim, važnije od stavova o karakteru politike jeste istina da probleme koji su nastali zbog pogrešne i loše politike možemo riješiti samo ispravnom i uspješnom politikom.

Rezignacija, prezir i odbijanje učešća neće pomoći rješavanju problema, ali zato mogu olakšati posao upravo toj prljavoj politici. Oni koji to ne uviđaju, a politiku vide isključivo kao prljavu borbu za osvajanje i očuvanje vlasti, iskazuju zaprepašćenost što eto neko pokušava čak i djecu da uči politici. „Djeca su narod budućnosti“, kažu oni i vjerovatno misle da će im pomoći tako što će ih što duže zadržati u političkom djetinjstvu. Međutim sviđalo se to nekom ili ne, u pravilima životne utakmice politika zauzima važno mjesto. Poznato je da, ako ne poznajete barem pravila, nećete moći kvalitetno (s razumijevanjem i interesom) ni posmatrati, a kamoli igrati utakmicu. Demokracija od građana traži da učestvuju, da budu igrači a ne posmatrači. Slijedeći ovu jednostavnu sportsku logiku, zar nije bolje, baš radi budućnosti naše djece omogućiti im što ranije i što bolje pripreme i trening za njihovu životnu utakmicu. Te pripreme i trening koje nudi program građanskog obrazovanja ne uče kako se osvaja i čuva vlast, već kako se prepoznaju politike kojima je to jedini cilj i kako se možemo braniti od njih. S druge strane, osnovni cilj građanskog obrazovanja jeste obrazovanje za učešće u javnoj politici, koja, u kontekstu ovog predmeta, primarno znači nalaženje takvih dogovora za rješavanje problema zajedenice u kojima se preciziraju odgovornosti nadležnog nivoa uprave (vlade) i pojedinaca. To su argumenti koje promotori građanskog obrazovanja mogu suprotstaviti stavovima po kojima zbog prljave politike i građansko obrazovanje, treba držati dalje od škole, odnosno od djece. Međutim, ako su protivnici „učenja politike“ malo pokolebaju zornim poređenjem sa sportom i objašnjenjem razlika u shvatanju ključnih pojmova politike, tada će najčešće iskazati svoju zabrinutost tako što će tvrditi da se radi samo o novoj vrsti indoktrinacije.

To pitanje se ne smije ignorisati, ali prije njega postoji dilema da li smo se sasvim oslobodili prethodne indoktrinacije i kako je se osloboditi ako za druge ideje i načine razmišljanja vrata držimo zatvorena. S druge strane, za procjenu da li je prihvatanje nekih uvjerenja indoktrinacija ili ne, ključno je pitanje na koji način se ono podučava i uči, a za društvo je važnije pitanje postoji li ili ne postoji atmosfera, odnosno mogućnost kritičkog razmatranja bilo kojih stavova i uvjerenja nego ima li ili nema indoktrinacije. Koliko u nekom društvu preovladava samo jedna vrsta indoktrinacije ili postoji dobra atmosfera za kritičko razmatranje, najbolje se vidi po preovlađujućem karakteru govora u javnosti. Naime, indoktrinacija je govor tuđim jezikom, ona zahtijeva mišljenje tuđom glavom, usvajanje i ponavljanje gotovih postulata. Onaj koji je indoktriniran govori uglavnom da se identifikuje kao pristalica zvaničnog mišljenja, traži da ga prepoznaju, da se njegov govor primi kao dokaz njegovog ispravnog kursa. Indoktrinirajućem govoru ne treba sugovornik već samo primalac. Suprotno tome, građansko obrazovanje insistira na mišljenju svojom glavom, usmjereno je na izgradnju oruđa za kritičko razmišljanje, ono uči kako se govori svojim jezikom i traži komunikaciju. Govor komunikacije traži sugovornika, zato građansko obrazovanje ne idealizira demokraciju jer ona i nije idealna niti je utopija. Otkivanje i poučavanje slabosti i nedostataka demokracije sastavni je dio građanskog obrazovanja.

UNIVERZALNI LIJEKOVI

Među argumentima kojima se umanjuje značaj građanskog obrazovanja i ono se želi potisnuti na neki sporedni kolosjek visoko mjesto zauzimaju stavovi da probleme treba rješavati uspješnom ekonomjom, a ne politikom te da je naše opće obrazovanje toliko široko da nema potrebe za nekim posebnim građanskim (političkim) obrazovanjem. Niko ne može dovoditi u pitanje važnost uspješne ekonomije za razvoj bilo kakvog društva, a posebno demokratskog, međutim pitanje je da li je moguće postići ekonomski porast i istovremeno očuvanje i unapređenje sloboda i prava pojedinaca ako i građani nemaju određena znanja o politici i javnim poslovima. Također, jednom postignut ekonomski razvoj nije moguće održati, a kamoli unaprijediti bez znanja i morala koji poštuje vladavinu zakona. To znači da svaka ekonomija živi unutar nekog političkog okvira. Od izbora tog okvira zavisi pravac kretanja ekonomije, njegovo održanje, ali i sve druge posljedice po razvoj društva u cjelini. Za građansko obrazovanje veoma je bitno znanje o važnosti ekonomije i njenih principa i zakona, ali i istovremene važnosti kvaliteta političkog okvira za njen razvoj. Favoriziranjem samo jednog ili samo drugog ne mogu se ostvariti ciljevi demokratskog društva. Osim recepta koji propisuje ekonomiju kao opći lijek za sve slabosti društva uz koji ne treba ništa drugo uzimati pa ni građansko obrazovanje, postoji još jedan recept koji nudi univerzalan lijek, a to je „široko opće obrazovanje“.

Istina, tu postoji razlika jer se „široko opće obrazovanje“ za razliku od „uspješne ekonomije“ ne preporučuje kao lijek sa direktnim djelovanjem, ali se smatra da i ono također zamjenjuje potrebu za bilo kakvim specifičnim lijekom. U kontekstu dovođenja u vezu sa građanskim obrazovanjem i s obzirom da riječ široko možemo shvatiti kao svestrano, to „široko opće obrazovanje“ zapravo je ono što nude nastavni planovi i programi naših osnovnih škola i opće gimnazije. Sada kada smo odredili o kojem se lijeku radi, moguće bi bilo napraviti analizu njegovog sastava, ali i uzajamnog djelovanja pojedinih sastojaka kao i način doziranja i uzimanja lijeka. Detaljne analize treba da rade stručnjaci, ali očito postoje nedostaci koji pritišću one koji su unutar tog procesa (nastavnici, učenici, roditelji) pa bi trebalo uvažavati i njihova mišljenja. Recimo, očigledno je da za preobimne sadržaje nije predviđeno dovoljno vremena za temeljitije proučavanje zbog čega nastavnici prosto jure kako bi stigli ispuniti plan. Loš učinak takvog načina rada nije samo u sticanju površnih znanja o nekim važnim pitanjima nego i u tome što se tako zapravo njeguje površnost kao navika u pristupu rješavanja problema. Također, sadržaji su često sami sebi svrha pa se, uprkos proklamovanom cilju da se razvija kritičko mišljenje učenika, više pažnje posvećuje pamćenju činjenica i događaja nego razumijevanju ideja i sticanju vještina. Na kraju, iako je vrijeme opći problem, očito je da ni kriteriji njegove raspodjele nisu u skladu s ciljevima. Naime, prema vremenu predviđenom za upoznavanje sa idejama i djelima nekih stvaralaca, uglavnom onih koji su ranije označavani kao „građanski“ (što je u ono doba značilo dekadentni ili čak reakcionarni), čini se da se oni još uvijek vrednuju s dozom ideološke inercije, a ne prema njihovom značaju i uticaju na razvoj društva i kritičke misli. Ovo bi se moglo ilustrovati primjerima iz nekoliko predmeta, ali ako opće obrazovanje uključuje i razumijevanje odnosa između ljudske prirode i vlasti, zar se u obaveznom programu nije moglo naći mjesta barem za neke misli i ideje autora kao što su naprimjer : E. Roterdamski, E Burke, Volter, Hobs, Dž. Lok, Monteskje, Dž. Medison, Dž. Svift, Dž.S. Mill, A. Frans, A. Tokvil, K. Popper, O.Haksli, Dž. Orwel, W. Goldinga itd. Pošto bi se mogli sastaviti i drugi isto tako kvaltetni spiskovi onih koji zavređuju da se nađu u programu, to najbolje potvrđuje relativnost samog pojma „široko opće obrazovanje“. No, nesporno je da opće obrazovanje predstavlja temelj i preduslov za bolje razumijevanje politike i vlasti, ali pogrešno je u njemu tražiti i zamjenu za građansko obrazovanje. Građansko obrazovanje nudi specifična znanja iz političke filozofije, političkih nauka, prava, ekonomije, historije politike i države, ustrojstva i funkcionisanja vlasti, usvršava intelektualne vještine i vještine učestvovanja, traži izgradnju i poboljšanje crta karaktera koje su neophodne za podizanje, očuvanje i unapređenje demokracije i zato građansko obrazovanju treba biti obavezni dio svakog dobrog programa općeg obrazovanja.

UMJESTO ZAKLJUČKA – ULOGA NASTAVNIKA

Uvođenje predmeta Građansko obrazovanje tek je početak procesa koji neće biti lagan i koji već zahtijeva mnogo vlastitog preispitivanja i dogradnje. Uz racionalno suočavanje sa mogućim otporima u svijesti, čiji su korijeni u ideološkim i političkim predrasudama, nedovoljnom i pogrešnom razumijevanju nekih pojmova, lošim navikama u pogledu političkog života itd., moraće se mijenjati i izvjesne navike u nastavi. To proističe iz suštine građanskog obrazovanja koje traži da nastavnik bude sve manje profesionalni distributer vlastitog znanja, a sve više dobar organizator, koji uspješno podstiče i usmjerava raspravu, komunicira, pomaže i nadgleda samostalan rad učenika. Takva uloga nastavnika teža je od klasične jer zahtijeva više različitih metoda podučavanja i učenja (prezentacija, otvoreno učenje, vođeno učenje, individualno učenje, projekat itd.), a prednosti daje onima u čijem je fokusu aktivno učešće učenika. Pripremanje za takvu nastavu kompleksnije je i teže od pripreme časa koji se sastoji samo od prezentacije nastavnika. Nakon svakog časa građanskog obrazovanja nastavnik mora dopustiti da učenici sasvim slobodno procijene da li su ostvareni ciljevi lekcije, a posebno da li su usvojili ono što Civitas program posebno naglašava i što se naziva intelektualnim oruđem.

Intelektualno oruđe ili umno oruđe, oruđe pameti predstavlja analitički okvir odnosno niz logički povezanih pitanja koja treba postaviti i na njih odgovoriti kako bi bolje razumjeli neki pojam, odnosno riješili dilemu ili problem. Valja imati na umu i to da, uprkos naglašenog insistiranja na razvijanju kritičkog mišljenja, građansko obrazovanje nije samo puko vježbanje razmišljanja, nego traži i usvajanje znanja o nekim sadržajima i praktično ispoljavanje vještina i osobina. Oni nastavnici koji shvate da je materija ovog predmeta složena iz više disciplina, da se ne može izvoditi samo jednom metodom i imajući to u vidu ozbiljno pristupe pripremanju za nastavu, neće građansko obrazovanje pretvoriti samo u zabavno ispunjavanje vremena ili u dosadno učenje hvalospjeva o savršenstvu demokracije. Zbog toga za uspjeh građanskog obrazovanja u našim školama biće potrebno puno volje i učenja, spremnosti za stalno kritičko preispitivanje vlastitih znanja i navika kao i jako, slobodnim uvjerenjem stvoreno, uvjerenje da je ostvarivanje ciljeva građanskog obrazovanja izuzetno značajno za izgradnju i razvoj demokratskog društva.