Građanin kao nositelj suvereniteta

132
0

Pripremila: Ivana Kešić

 

U suvremenom pravno-političkom značenju i demokratskom društvu građanin je državljanin – onaj/ona koji/a je, po osnovu državljanstva, titular suvereniteta, koji u izbornom procesu povjerava predstavničkom tijelu, paralemtnu, odnosno skupštini.*

Građanin je narod, nositelj suvereniteta, nositelj aktivnog i pasivnog biračkog prava, svih drugih prava i sloboda koje garantira ustav. Građanin je, isto tako, nositelj (su)odgovornosti i partner u procesu javnog odlučivanja.

U demokraciji, građanin je pojam koji podjednako označava indidivualni (prava, slobode, odgovornosti) i kolektivni (suverenitet) identitet pojedinca. Građanin je inkluzivni/uključujući, nediskriminirajući pojam kojim se označava apstraktni ustavnopravni subjekt kojem pripada sva vlast i čiju volju zastupa zakonodavno, predstavničko tijelo. U odgoju i obrazovanju za aktivno i odgovorno demokratsko građanstvo naglašavamo kako je građnin (su)odgovoran/a za zaštitu demokratskih vrijednosti društva, vladavine prava, poštivanja volje većine i zaštitu prava manjinskih grupa.

Tako danas, razumijemo pojam građanina, koji se, baš kao i pojam demokracije, kroz povijest mijenjao i različito razumijevao.

Od „Građanin kao slobodan“

U antičkoj grčkoj oligarhiji ovaj je pojam bio ograničen imovinskim statusom na žitelje unutar zidina polisa, a po pitanju spola na muškarce. Klistenovom reformom građanska i politička prava bila su priznata mnogim strancima i oslobođenim robovima, a u helenističko doba počelo se gubiti značenje pojma građanin u tradicionalnom smislu, jer su gradovi, kao glavna uporišta robovlasnika, zavladali nad seoskim okruzima.

Preko „Građanin kao povlašten“

U srednjem vijeku građanin je bio stanovnik grada koji se bavio obrtom i trgovinom. Prvi srednjovjekovni građani regrutirali su se uglavnom iz redova odbjeglih kmetova. Razvoj robnonovčanih odnosa i sve veća podjela rada između grada i sela uvjetovali su postupno stvaranje građanskog staleža. Građani, prvotno ovisni o feudalcu na čijoj se zemlji grad nalazio, započeli su već u 11. stoljeću snažnu borbu za svoje oslobođenje. U Lombardiji građani su izvojevali samostalnost i stvorili gradove-države, dok su u drugim europskim zemljama građani pojedinih gradova izvojevali punu samoupravu i osnovali gradove komune ili dobili prava nepotpune samouprave, što nalazimo u Francuskom društvu kao villes de bourgeoisie. Pravni položaj građana bio je utvrđen gradskim povlasticama dobivenima od feudalaca ili vladara. Plodovima stečene slobode koristili su se, međutim, samo vrhovi gradskoga stanovništva, tako da je potkraj srednjeg vijeka građanin u pravom smislu riječi bio osoba koja se koristila gradskim privilegijima, tj. pripadnik imućnoga sloja, nasuprot plebejskim masama.

Do „Građanin kao suveren“

(Pra)Početak suvremenog pojma građanin polazi od Engleske Magna Charta Liberatatum iz 1215. koju prevodimo kao Velika povelja sloboda, a njome je ograničena apsolutna vlast vladara u korist jednoga dijela građana, i to engleskih baruna. Ovu Povelju slijedili su drugi državni akti, među kojima kao najznačajnije možemo izdvojiti Petition of Rights (1628), Habeas Corpus Act (1679) i Bill of Rights (1689), kojima su se proklamirala i osiguravala pojedina prava širih slojeva društva – odnosno širio se broj titulara statusa građanin. I u drugim europskim državama donose se zakoni kojima se jamče  pojedina građanska prava, no uglavnom u korist povlaštenih klasa.

Tek američka Deklaracija o neovisnosti (1776), Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789), prvih 10 amandmana na američki ustav (Bill of Rights, 1791) i francuski ustavi (1791., 1793., 1795) predstavljaju prve akte kojima se proklamira i jamči svim državljanima uživanje određenih osobnih i političkih prava, odnosno priznaje im se status građanina.

Otada se pojam građanina suprotstavlja pojmu podanika, koji ima samo dužnosti prema državnoj vlasti, i postaje oznaka za državljanina, čiju slobodu i prava treba poštivati i štititi država.

____________________________

*predstavničko tijelo, zakonodavna vlast u državi, prema ustavu Bosne i Hercegovine, njenim entitetskim i kantonalnim ustavima nazivaju se parlamenti, skupštine i parlamentarne skupštine; U drugim državama nailazimo još i na nazive kongres, sabor, narodna ili savezna skupština, savezno vijeće

Prethodni sadržajNije dovoljno sjećati se
Naredni sadržajKoliko pazimo na zaštitu ličnih podataka?

KOMENTARIŠITE

Upišite svoj komentar!
Upišite svoje ime ovdje