Najave, Novosti

Hodžić: Demokratske institucije nisu mašine koje se same od sebe pokreću u ispravnom smjeru

Amir_hodzic
„Ako se ti ne baviš politikom politika se bavi s tobom“
Građanstvo znači pripadnost državi. Ono pojedincu daje pravni status građanina kojem su pridružena određena prava i dužnosti. Ovisno o zakonima pojedine države postoje i razlike u pravnom statusu građanina. Međutim razlike u pogledu građanstva nisu samo pravne ili ustavne prirode već i u pogledu načina uklapanja građanina u zajednicu i njegovog odnosa prema političkoj vlasti. Postojali su i još uvijek postoje politički sistemi i nosioci političke vlasti koji od običnog čovjeka isključivo zahtijevaju poslušnost i bespogovorno pokoravanje zahtjevima i odlukama vlasti. U nedemokratskim političkim sistemima politički ishodi su izvan domašaja običnog čovjeka. Pripadnike takvih političkih sistema odnosno one koji svoj odnos prema političkoj vlasti iskazuju samo poslušnošću i bespogovornim pokoravanjem nazivamo podanicima. Podanik je pasivan u javnom životu zajednice, politički nezreo i ovisan, nespreman za kritičko promišljanje, lakovjeran je i kao takav pogodan za svakojake a posebno za političke manipulacije. Politika i vlast su nužnost društvenog života. Politika utječe na svakoga na ovaj ili onaj način, bez obzira da li se neko zanima ili ne zanima za politički život i zato se kaže:. „Ako se ti ne baviš politikom politika se bavi s tobom“. U demokratijama pojedinac može slobodno izabrati hoće li se zanimati za politiku ili neće. Međutim budući da je prvi princip demokratije suverenitet naroda u takvom političkom poretku građani moraju biti svjesni da oni kolektivno posjeduju vlast i da su odgovorni za njeno sprovođenje. Građani imaju mogućnost da uspostavljaju svoju vlast sami i za vlastitu korist i redovno imaju priliku da je promijene putem izbora ako ona ne zadovoljava njihove potrebe i očekivanja. Zato se demokratsko građanstvo može smatrati svojevrsnom javnom funkcijom. Pripadnici različitih političkih sistema mogu imati pravni status građanina međutim ono po čemu se demokratski građanin bitno razlikuje od ostalih je aktivno učestvovanje u političkom životu zajednice zasnovano na kritičkom promišljanju i rasuđivanju. Demokratski građani su svjesni da sistem utječe na njihove živote i vjeruju da mogu doprinijeti razvoju sistema. Jedno od karakterističnih obilježja demokratije je sloboda pojedinca da teži ostvarenju svojih prioriteta odnosno ličnih interesa. Pitanje kako uskladiti pojedinačne interese i opće dobro od presudne je važnosti za razvoj demokratije. Ova temeljna sloboda pojedinca da teži ka ostvarenju svojih ličnih vizija sreće zavisi od zdrave zajednice. Ako većina pojedinaca zajednice nezavisno jedni od drugih teže za ličnim interesima sa malo ili nimalo obzira prema drugima trpit će zajednica, a sa propadanjem zajednice doći će i propadanje poretka i stabilnosti bez čega su nesigurna i prava na individualnu slobodu. Zato težnja za ostvarenjem pojedinačnih interesa mora biti kombinovana sa brigom za opće dobro od kojeg zavisi ostvarenje ličnih interesa svih članova zajednice. Prepoznavanjem općeg dobra i pristajanjem na ograničenje privatnog interesa za dobrobit zajednice pojedinac služi za primjer demokratskog građanstva u službi općeg dobra, a to predstavlja iskazivanje građanske vrline.
Termin građanska vrlina nastao je iz tradicije klasičnog republikanizma, koji datira još iz doba Aristotela i Cicerona, odnosno iz doba nastanka grčkih i rimskih republika. U doba klasičnog republikanizma smatralo se da je republikanska vlast moguća samo ako građani posjeduju građansku vrlinu. Građanska vrlina znači da građani (a i njihove vođe) trebaju da žive skromno, da rade marljivo i da opće dobro stavljaju iznad vlastitih interesa.
Sinsinatus (Cincuinnatus) iz doba antičkog Rima smatra se klasičnim modelom građanske vrline. Godine 460 p.n.e. Rim je bio u velikoj opasnosti. Rimske vođe zatražile su pomoć od Sinsinatusa da služi kao diktator za vrijeme krize. Sinsinatus je u to vrijeme bio obični zemljoradnik. Zbog toga što je volio svoju zemlju, ostavio je plug da bi otišao u Rim i vodio vojsku u bitki. Njegova vojska porazila je neprijatelja i spasila Rim. Narod je slavio i hvalio Sinsinatusa, ali kada se bitka završila on nije ni pokušao da ostane na položaju diktatora, nije želio da produži slavu. Umjesto toga vratio se kući i svom životu kao obični građanin. Vraćajući se kući Sinsinatus je pokazao da je za njega vrijednije biti građanin Rima od slave i lične moći. Ovo je bio primjer građanske vrline po kojoj su Rimljani bili poznati za vrijeme republike.
U modernim demokratijama od građanina se traži ravnoteža odnosno balans između tradicija klasičnog republikanizma koji naglašava potrebu građanske vrline i tradicija klasičnog liberalizma koji ističe vrijednost individualnih prava. Ponekad ovaj balans može naginjati na stranu vrijednosti javnog/općeg dobra što je naročito prepoznatljivo u velikim kriznim situacijama kao što su rat, katastrofalne ekonomske poteškoće ili neočekivane prirodne nepogode. Međutim, u drugim situacijama balans može pretezati na stranu vrijednosti individualnih prava kao što su nastojanja da se zaštiti sloboda govora, udruživanja, religije ili pravo na zakonit sudski postupak, zaštitu prava manjina itd. Drukčije kazano građanska vrlina sadrži djelovanje i razmišljanje na način koji shvaća individualna prava u svijetlu općeg dobra i u kojem opće dobro sadrži osnovnu zaštitu individualnih prava.
Građansku vrlinu praktično iskazuju građani koji posjeduju određene građanske dispozicije i građanske posvećenosti odnosno predanosti/privrženosti ili uvjerenja i stavove. Pod dispozicijama ovdje razumijevamo preovlađujuće stanje svijesti odnosno sklonost prema određenim stavovima i načinu mišljenja i djelovanja. Uljudnosti u raspravi, poštivanje ličnosti i dostojanstva svake osobe, individualna odgovornost, samodisciplina, građanska osvješćenost, nepristrasnost, kompromis, tolerancija, poštivanje različitosti, strpljivost, ustrajnost, empatija, velikodušnosti, lojalnost prema državi i njenim principima spadaju u građanske dispozicije odnosno osobine i navike uma građanina koje pridonose zdravom funkcionisanju i općem dobru demokratskog sistema.
Posvećenost/predanost ili privrženost osnovnim principima ustavne demokratije, u koje spadaju: suverenitet naroda, ustavna vlast, vladavina zakona, podjela vlasti, provjera i ravnoteža, prava manjina, civilna kontrola vojske, razdvojenost religijskih institucija i države, federalizam itd., te posvećenost vrijednostima demokratije kao što su: opće dobro, slobode, pravda, jednakost, individualna prava, različitost, istina, patriotizam itd. spadaju u građanske posvećenosti odnosno stavove i uvjerenja na kojima demokratski građanin treba da zasniva svoje promišljanje i djelovanje u zajednici.
Svaki politički sistem, s ciljem održavanja stabilnosti i vlastite održivosti, nastoji odgoj novih generacija uskladiti sa vlastitim principima. Lahko je dokazati da su autoritarni, diktatorski i totalitarni režimi, između ostalih načina, i putem javnog školovanja nastojali odgajati poslušnog podanika koji je spreman bez pogovora izvršavati zahtjeve vlasti. S obzirom da su nedemokratske tradicije mnogo starije od demokratskih tradicija, pogotovo u zemljama u tranziciji, utjecaji političkog odgoja u skladu sa podaničkom političkom kulturom još uvijek su znatno prisutni i u našem društvu. U takvoj situaciji, koja je dodatno opterećena političkom i ekonomskom nestabilnosti i neizvjesnosti, preovlađujuće stanje političke svijesti mnogi opisuju kao „kombinaciju apatije, slabljenje društvenih veza, pasivnost, nespremnost da se preuzme odgovornost, usitnjenost, nedostatak poštivanja usvojenih pravila, okrenutost kratkoročnim ciljevima i svuda prisutnu grabež i otimačinu u želji za bogaćenjem“ (Offe 1996.) Ovakvo stanje svijesti, većine građana, svakako pogoduje mnogim negativnim pojavama među kojima je najizrazitija korupcija. Imajući u vidu da korupcija, u suštini, nije ništa drugo nego zanemarivanje općeg interesa radi lične koristi ili koristi neke grupe jasno je da postoji direktna veza između porasta korupcije i opadanja građanskih vrlina. Pri tome se, naravno, podrazumijeva da građanske vrline treba da posjeduju i građani koji su trenutno na pozicijama vlasti i javnih funkcija a ne samo „obični“ građani. Sve institucije i načela demokratije ne mogu dobro funkcionisati ako u političkom i društvenom životu ne preovlađuje demokratska politička kultura, a demokratske političke kulture nema ako u društvu ne preovlađuju oni koji uz znanja i vještina iskazuju i građansku vrlinu. Demokratska politička kultura nije urođena i ne nasljeđuje se već se stiče kroz odgoj i obrazovanje. Takav odgoj i takvo obrazovanje trebaju da doprinesu političkoj pismenosti, angažovanosti u zajednici i moralnoj i društvenoj odgovornosti budućih građana. Pri ovome valja imati na umu da bez moralne i društvene odgovornosti, koja ustvari znači iskazivanje građanske vrline, politička pismenost i angažovanost u zajednici neće osigurati vladavinu prava, slobodu i pravednost političkog poretka. Funkcioniranje javnih političkih tijela mora se oslanjati na građanske vrline nosilaca vlasti i građana. Demokratske institucije nisu mašine koje se same od sebe pokreću u ispravnom smjeru i ako nisu vođene niti kontrolisane od ljudi koji imaju građanske vrline one će se raspasti ili raditi uprazno ili postati pukom maskom za prikrivanje korumpirane autokratske moći. Zato u središtu djelotvornog obrazovanja za demokratsko građanstvo odnosno obrazovanja za demokratiju i ljudska prava mora biti odgoj i njegovanje građanske vrline, građanskih dispozicija i građanskih posvećenosti.
Amir Hodžić, predavač i mentor

Sadržaj još nije komentarisan.

Dajte svoje mišljenje