Najave, Novosti

Istraživanje: Adam Tyner i Sarah Kabourek Evidence from the Early Childhood Longitudinal Study. Washington D.C.: Thomas B. Fordham Institute (September 2020).

“Reci im šta si namjeravao da im kažeš, onda im reci šta si im rekao. To je dobar savjet koji je jedan propovjednik dao 1908.godine.

Reći ćemo vam šta Amerika treba da uradi, ukoliko je ozbiljna u svojim namjerama da djeca postanu bolji čitatelji, a to je: umjesto posvećivanja više nastavnih sati engleskom jeziku, trebali bismo učenike osnovnih škola više poučavati sadržajima društvenih predmeta kao što su istorija, geografija i građansko obrazovanje. Ovo može djelovati kontraintuitivno, ali to je glavni zaključak ovog inovativnog istraživanja.

Da se razumijemo, mi nismo prvi koji su došli do zaključka da mnogo vremena posvećenog učenju jezika ne poboljšava učeničku čitalačku pismenost. Ali, mi jesmo prvi koji su došli do zaključka da postoje veće šanse da do poboljšanja u nivou učeničke pismenosti dođe onda kada učenici budu provodili više vremena proučavajući sadržaje društvenih predmeta.

Ovi novi rezultati istraživanja podcrtavaju krucijalna zapažanja koja je E.D. Hirsch iznio 1987. godine u svojoj revolucionarnoj knjizi “Kulturalna pismenost”. Hirsch je vjerovao, kao što je to lijepo sumarizirao novinar Eric Liu, da “pismenost nije samo pitanje dekodiranja niza slova koja čine riječi ili značenja svake riječi u rečenici. Pismenost je pitanje dekodiranja konteksta: okolne matrice stvari koje se pominju u tekstu i stvari koje se impliciraju tekstom.”

Drugim riječima, pisci i govornici često imaju pretpostavke o tome šta njihovi čitatelji i slušatelji znaju. Ne troše vrijeme na objašnjavanje istorijskih referenci i literarnih aluzija, ili na pojašnjavanje nejasnoća. Kada su te pretpostavke ispravne – kada čitatelji i pisci imaju sličan opseg znanja – shvatanje jezika postaje mnogo lakše.

Razmislite o tome na ovaj način: bukvalno svi učenici viših razreda osnovne škole mogu “pročitati” riječi “Berlinski zid”. Sigurno mogu izgovoriti slova. Ali samo neki učenici viših razreda osnovne škole u trenutku čitanja prepoznaju frazu i šta ona implicira. Ti učenici će znati da je Berlin bio glavni grad Njemačke tokom Drugog svjetskog rata, nakon čega je bio podijeljen između zapadnih saveznika i Sovjetskog saveza. Znaće da je zid izgrađen da spriječi odlazak istočnih Nijemaca u zapadni dio. Također će znati da su istočni Nijemci željeli pobjeći zbog manjka slobode i loših ekonomskih prilika pod komunističkom vladavinom. Tako će ti učenici biti u stanju da razumiju paragraf koji aludira na Berlinski zid, dok učenici koji posjeduju manje znanja neće.

Tokom godina, postojao je mali ali rastući fond literature koja ukazuje na to da fokus na akademski sadržaj u nižim razredima – ne na generalizovane vještine čitanja i strategije – oprema učenike sa pozadinskim znanjem (kao u primjeru Berlinskog zida) koje im je potrebno kako bi mogli razumjeti različite tekstove i kako bi se opismenili u punom smislu te riječi. Štaviše, fokus na znanje ima potencijal da umanji socio-ekonomske i rasne/etničke razlike u nivou pismenosti.

Zapravo, Hirsch je ovo snažno istakao u svojoj knjizi iz 1987. godine:

“Biti kulturalno pismen znači posjedovati osnovne informacije potrebne da se napreduje u modernom svijetu. Širina tih informacija je velika, obuhvata glavna područja ljudske aktivnosti, od sporta do nauke. Ni u kom slučaju nije ograničena na “kulturu” usko shvaćenu kao poznavanje umjetnosti. Niti je ograničena na jednu društvenu klasu. Upravo suprotno. Kulturalna pismenost predstavlja jedinu sigurnu stazu mogućnosti za djecu u nepovoljnom položaju, jedini pouzdan put suzbijanja društvenog determinizma koji ih sada osuđuje na to da ostanu na istom društvenom i obrazovnom nivou kao i njihovi roditelji.”

Drugim riječima, ukoliko priznamo da učenici iz uticajnijih porodica i bijelci imaju bolji pristup prilikama za sticanje znanja i bolje resurse kod kuće (uključujući, u prosjeku, bolje obrazovane roditelje), onda možemo ostvariti pravičnije obrazovanje tako što ćemo podučavati sadržaje koji su prepuni znanja onima koji nemaju prethodno pomenute prednosti.

Ipak, umjesto da se tokom tri intervenirajuće dekade potrude da svi učenici – pogotovo oni koji dolaze iz siromašnih porodica i oni koji nisu bijelci – dobiju jaku dozu sadržaja društvenih studija, nauke i geografije kako bi izgradili svoje sadržajno znanje i ojačali pravičnost, naše škole su skoro udvostručile vrijeme koje se provodi na učenju “vještine” čitanja. Umjesto da proučavaju svijet, učenici uče da “identificiraju glavnu ideju”. I kao što bilo koja ozbiljna analiza postignuća u vještini čitanja može da vam kaže, taj pristup nije urodio plodom. Niti može. Kao što je Hirsch neumorno naglašavao, razumijevanje jezika uopšte nije “vještina”: sadržaj je razumijevanje.

Srećom, pitanje nastavnih planova i programa engleskog jezika nedavno je ponovo inicirano od strane onih koji su ozbiljni kada je u pitanju izgradnja znanja, posebno u ranoj dobi. I konačno se počinju pojavljivati dokazi da poučavanje sadržajem bogatih nastavnih materijala – koji su koherentno organizirani oko teme kako bi izgradili učeničko razumijevanje – može poboljšati učeničku sposobnost čitanja i razumijevanja kompleksnih tekstova.

Voljeli bismo da svaka osnovna škola u zemlji usvoji jedan od nastavnih planova i programa koji su posvećeni izgradnji sadržajnog znanja. Ali ubjeđivanje distrikta i škola da usvoje određene nastavne materijale škakljiva je stvar, prepuna pitanja o tome ko ima pravo da ih izabere i koliko autonomije nastavnici imaju da ih implementiraju. Lokalna politička pitanja obično spriječe školsku administraciju i da pokuša baviti se sa tim.

Pitali smo se da li je postojao drugačiji način – alternativni put koji bi osigurao da su mlađi učenici podvrgnuti “zdravoj dijeti” koja se sastoji od sadržaja koji potiču na razmišljanje. Šta bi bilo da su jednostavno provodili više vremena u učionicama u kojima se značajna pažnja posvećivala širokoj paleti tema i materijalima bogatim znanjem? Da li je moguće da učenici osnovne škole čiji nastavnici provode više vremena poučavajući sadržaje društvenih predmeta, nauke i srodnih oblasti, postaju bolji čitatelji? To je pitanje koje je iniciralo ovo istraživanje.

Predgovor: Amber M. Northern i Michael J. Petrilli

Istraživanje: Adam Tyner i Sarah Kabourek. Evidence from the Early Childhood Longitudinal Study. Washington D.C.: Thomas B. Fordham Institute (September 2020).

Za one koji žele znati više, kompletan izvještaj o rezultatima ovog istraživanja na engleskom jeziku može se pronaći na ovom linku: https://fordhaminstitute.org/national/resources/social-studies-instruction-and-reading-comprehension

 

Sadržaj još nije komentarisan.

Dajte svoje mišljenje