165 studenata Pravnog i Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli ispunilo je amfiteatar Pravnog fakulteta na drugoj, do sada najposjećenijoj, studentskoj tribini koju je držala prof.dr. Dženeta Omerdić.
Na fakultetima prava, filozofije i politologije javnih univerziteta u Bosni i Hercegovini od 2008. godine uspješno se provodi program građanskog obrazovanja, a naši univerzitetski stručnjaci i partneri aktivno se uključuju u razvoj školskih programa građanskog obrazovanja za niže obrazovne nivoe (osnovne i srednje škole), programe stručnog usavršavanja nastavnika i provođenje empirijskih istraživanja o postignućima učenika i studenata u procesu formalnog obrazovanja za aktivno i odgovorno građanstvo.
Ove školske godine započeli smo organizaciju javnih tribina o jačanju aktivnog i odgovornog građanstva, promociji demokratskih vrijednosti u obrazovnom procesu, te političkoj, pravnoj i ekonomskoj demokratskoj tranziciji pluralnog bosanskohercegovačkog društva. Ciklus tribina započeo je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, kada je za studente prvo predavanje održao dekan ovog fakulteta prof.dr. Izudin Hasanović. Partnerska saradnja sa ovim Pravnim fakultetom nastavljena je i na drugoj tribini koju je držala profesorica Dženeta Omerdić, a kojoj su uz studente Pravnog prisustvovali i studenti Ekonomskog fakulteta. Ranije je u Sarajevu održana i studentska tribina na Fakultetu političkih nauka. Program je vodio prof.dr. Emir Vajzović sa kolegama, profesorima Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Mariom Hibertom, Lejlom Turčilo i Nerminom Mujagić.
Do narednih tribina, koje su zakazane u Zenici, Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu, Mostaru i Bihaću upućujemo vas na sažetak predavanja profesorice Omerdić o demokratiji i pluralnosti u Bosni i Hercegovini.
DEMOKRATIJA I PLURALNOST NA BOSANSKOHERCEGOVAČKI NAČIN
–
Prof. dr Dženeta Omerdić, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli
–
Tuzla, 22.10.2018.
–
Moderna država nacija, koja u većini slučajeva predstavlja pluralno društvo, osigurava individualna prava svojih građana. Naime, bez obzira na svu svoju nesavršenost, kao i brojne primjedbe koje se na njen račun upućuju, država nacija, kao osnova političke legitimnosti, još uvijek predstavlja ključnog subjekta međunarodno-pravnog poretka, i jedina garantuje ličnu sigurnost pojedincima koji se nalaze na njenom teritoriju. Prilikom realizacije svojih zadataka, moderne države nacije teže da ostvare dominaciju nad svojim građanima, odnosno nastoje da postignu visok stepen lojalnosti i pokoravanja donešenim zakonima, te da svakog građanina «primoraju» da glasa, dok zvaničnike koji obnašaju vlast nastoje primorati da donose zakone i formiraju politiku vlade. U procesu osiguravanja individualnih prava svojih građana, država nacija je dužna da svojom suverenom moći i kroz rad i strukturu svojih organa vlasti obezbijedi svojim građanima da jedni prema drugima ispunjavaju «dužnost pravde».
–
Pored individualnih prava, država nacija osigurava i kolektivna prava svojih građana. Naime, s obzirom da većina modernih država nacija predstavlja zajednicu građana ali i zajednicu zajednica, posebno važan izazov za sve njih predstavlja i činjenica da na njihovim teritorijama žive brojni kolektiviteti, međusobno različiti, čiji su interesi i ciljevi ponekad dijametralno suprotni, a među kojima je nužno uspostaviti odnose povjerenja, saradnje i stabilnosti, i za koje je neophodno pronaći adekvatan način pomoću kojeg će se pomiriti interesi i zahtjevi kako pojedinca tako i različitih egzistirajućih kolektiviteta. Ukoliko predstavnici državne vlasti ne bi nastojali da pronađu pomenuti adekvatni način došlo bi do slabljenja državne moći na unutrašnjem i vanjskom planu, te bi joj se time u svakom slučaju narušio u ugled u okviru postojećeg međunarodno-pravnog poretka. Poseban izazov za cjelokupnu međunarodnu zajednicu, kako to pojedini pravni i politički teoretičari ističu, predstavlja pojava tzv. slabih država koje u velikoj mjeri nisu u stanju da se izbore za centrifugalnim silama vlastitog multikulturnog društva.
–
Bosanskohercegovačko društvo predstavlja pluralno društvo, ali definitivno nije historijski predodređeno da nosi epitet duboko podijeljenog društva, jer se, za razliku od većine savremenih multikulturnih društava, sastoji od većeg broja kulturno-etničkih i religijskih zajednica (pri čemu «glavnu ulogu» u procesu društveno-političkog odlučivanja imaju tri etničke zajednice – konsitutivni narodi: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kojima, na temelju važećih propisa, u savremenom ustavnom uređenju pripadaju određena prava, ovlasti i slobode ), čiji su pripadnici naseljeni na cijelom teritoriju BiH. Upravo ovaj specifikum bh. multikulturnog društva ideju o etničko-teritorijalnoj federalizaciji BiH čini neodrživom, jer je nemoguće, i historijski neutemeljeno, teritorijalno razgraničiti pripadnike bilo kojeg bosanskohercegovačkog postojećeg kolektiviteta, jer ni jedan od njih nema ekskluzivno pravo na određeni dio državnog teritorija BiH. S tim u vezi važno je naglasiti da na području Bosne i Hercegovine nikada nije postojala ni «vjekovna etnička mržnja» (sama po sebi), te kao takva i nije mogla biti osnov za teritorijalnu federalizaciju bosanskohercegovačkog društva, niti je mogla poslužiti kao glavna osnova za stvaranje iskrivljene slike o BiH kao «podijeljenom društvu i nestabilnoj državi» (Kasapović). Etnički homogene teritorije, stvorene su tokom agresije na BiH (1992.-1995.).
–
Trenutno ustavno uređenje Bosne i Hercegovine ne predstavlja čvrstu i pouzdanu osnovu na temelju koje je moguće garantovati stabilnost i «konkurentnost» države nacije, koja će, zahvaljujući unutrašnjim elementima, biti sposobna da se uhvati u koštac sa savremenim društvenim izazovima regionalnog i globalnog karaktera. Ukoliko se želi postići stabilnost bosanskohercegovačkog multikulturnog društva neophodno je postojeći demokratski sistem vlasti modificirati na način da se prilagodi stvarnim potrebama BiH i njenog multikulturnog društva. Stabilnost i jedinstvenost Bosne i Hercegovine, kao i njenog multikulturnog društva, moguće je postići jedino ukoliko bi se njeno državno i ustavno uređenje baziralo na jednom demokratskom modelu vlasti, prema kojem bi se moralo reorganizovati u skladu sa svojom višestoljetnom tradicijom, odnosno neophodno je postaviti takve ustavno-pravne okvire kojima bi se poštivale i individue i kolektiviteti i u kojem bi se štitila i individualna i kolektivna prava i interesi.
–
Prilikom modeliranja svog nacionalnog i etničkog prostora, Bosna i Hercegovina, kao savremena država nacija, mora voditi računa o tome da njeni konstitutivni narodi, čiji su pripadnici najčešće vezani zajedničkom kulturom, etničkim porijeklom i/ili religijom, trebaju da teže ka «uspješnoj» integraciji u javnu političku sferu, odnosno da ravnopravno, bez obzira na kojem dijelu bosanskohercegovačkog teritorija žive, participiraju u društveno-političkom procesu odlučivanja. Pomenuta javna sfera nužno mora biti «neutralna», odnosno u potpunosti očišćena od svih elemenata koji, makar i u najmanjem segmentu, determinišu jednu od postojećih bosanskohercegovačkih etničkih zajednica. Niti jedan konstitutivan narod u BiH ne može se, sam po sebi, neovisno od ostalih postojećih kolektiviteta, konstituisati u državu, jer njihov primarni cilj treba da predstavlja zahtjev za uspješnim integrisanjem u državu naciju, pri čemu nastoje da zadrže nešto od svog etničkog, kulturnog i/ili religijskog identiteta. Međutim, ukoliko bi bilo koji od postojećih bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda pokušao da realizuje vlastiti «etnički nacionalistički program», što ne bi predstavljao novitet, ni u tom slučaju ne može steći status nacije, te samim tim i ekskluzivno pravo na Bosnu i Hercegovinu i njen državni teritorij, jer je bosanskohercegovačka nacija, uostalom kao i sve moderne nacije, otvorena za sve individue koji žele da steknu državljanski status i da se na taj način obavežu na poštivanje bosanskohercegovačkih pravnih akata i odredbi koje su u njima sadržane.
Uvažena autorica kaže :
„Bosanskohercegovačko društvo predstavlja pluralno društvo, ali definitivno nije historijski predodređeno da nosi epitet duboko podijeljenog društva, jer se, za razliku od većine savremenih multikulturnih društava, sastoji od većeg broja kulturno-etničkih i religijskih zajednica (pri čemu «glavnu ulogu» u procesu društveno-političkog odlučivanja imaju tri etničke zajednice – konsitutivni narodi: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kojima, na temelju važećih propisa, u savremenom ustavnom uređenju pripadaju određena prava, ovlasti i slobode ), čiji su pripadnici naseljeni na cijelom teritoriju BiH. Upravo ovaj specifikum bh. multikulturnog društva ideju o etničko-teritorijalnoj federalizaciji BiH čini neodrživom, jer je nemoguće, i historijski neutemeljeno, teritorijalno razgraničiti pripadnike bilo kojeg bosanskohercegovačkog postojećeg kolektiviteta, jer ni jedan od njih nema ekskluzivno pravo na određeni dio državnog teritorija BiH. S tim u vezi važno je naglasiti da na području Bosne i Hercegovine nikada nije postojala ni «vjekovna etnička mržnja» (sama po sebi), te kao takva i nije mogla biti osnov za teritorijalnu federalizaciju bosanskohercegovačkog društva, niti je mogla poslužiti kao glavna osnova za stvaranje iskrivljene slike o BiH kao «podijeljenom društvu i nestabilnoj državi» (Kasapović). Etnički homogene teritorije, stvorene su tokom agresije na BiH (1992.-1995.).“
Daj Bože da je sve tako, ali nažalost realna slika je mnogo gora a najgore od svega je to što su zagovornici rea-politike sve jači, brojniji i uticajniji . A ide im u prilog slijedeće:
Ono što je bilo nemoguće stvoreno je silom, ratom, genocidom, nepravednim mirovnim ugovorima.Rat i gotovo sve što se dođalo poslije rata učinili su BiH duboko podijeljenim društvom i još ga više produbljuju (stalno miješanje i spletkarenje komšija i susjeda, 3 nastavna plana i programa, 2 škole pod jednim krovom, 3 medijska prostora, 3 javnosti (ako ih uopće ima, bolje reći 3 propagandna centra), nijedna relevantna politička snaga na cijeloj teritoriji BiH, pasivne ili navijačke akademske zajednice, čak ni u sportu pripadnici 3 konstitutivna naroda nisu jedinstveni (čast izuzecima) itd). Također, ratom je stvoreno da pripadnici tri konstitutivna naroda nisu više tako izmješani, stvorene su etnički očišćene teritorije, jedan entitet je naslovljen kao entititet samo jednog konstitutivnog naroda. Konačno ideja o etničko-teritorijalnoj fedralizaciji BiH i jeste stvar zbog koje se ratovalo, zbog koje se pojavio fašizam i od kojeg se ne odustaje, jer neki konstitutivni narodi hoće svoje nacije-državice i svoju suverenost ne vide bez (samo) svoje teritorije. Zna se čiji su to projekti (ne baš od jučer) i ko ih podupire, a zna se da mnogi i izvana nemaju ništa protiv da se na takav način razriješi pitanje BIH. Vrijeme je za uzbunu, ako nije već i kasno, neophodno je „PORAZITI nacionalizme, neonacizme i sve druge opcije koje insistiraju na razgradnji BiH na etnonacionalnoj samogetoizaciji. Neofašizam i pannacionalizam se ne mogu poraziti moraliziranjem, dakle nepolitičkim sredstvima.“(Esad Zgodić „Građanska Bosna“, Tuzla 1996.)
Ideja država-nacija i konstitutivni narodi, uz Daytonski ustav, ovakve visoke predstavnike, ovakve politike susjeda i komšija, ovakvu politiku EU, Rusiju, nezaintresovanu Ameriku, ovakve političke partije u BiH, ovakve medije, ovakvo školstvo, ovakvu političku (ne) kulturu naroda ( konstitutivnih i ostalih), nebitnost i negiranje i postojanja građana (osim kada trebaju šta plaćati) i ovako politički nepismenu i apatičnu omladinu elementi su za dezintegraciju a ne za reintegraciju države BIH i BIH društva.